tvoj plač me budi iz sna
bunovnog sklupčana si pored mene uzimam ljubim smirujem i ne znam kojeg si spola ni zrcale li slike tvoje oči i onda.. ponekad.. ne znam plačeš li ti ili ona razgrćem tražim osjećam toplinu tvog otiska al pronalazim samo suze klize.. niz obraze.. bešumno natapaju prazninu koju ni njen osmjeh ne može ispuniti Okovi |
kakva želim biti?
sve ono što ti nisi nikada bila. trebalo mi je da shvatim kako posjedujemo istu tajnu. istu želju. isto ludilo. klišej. tako očiti i meni nedokučivi. jesi li znala razlog? osjećala me kao ja nju sada? kakva želim biti? svoja. nepatvoreno. pa makar bila poput tebe. Okovi |
probaj zamisliti kako boli praznina
kako boli ništa i sve misli koje se isprepliću na raznim nivoima svi ti razgovori mene i mene postoje samo zato da ispunim to veliko ništa što me usisava jer ono što je malo iščezava i teži prema nuli (a ja ne želim nestati) ali tada bi i praznina koja me ispunjava morala podjednako konvergirati no ona raste izruguje se svim zakonitostima izlazi i obujmi me stisne da postanem još manjom neprimjetnom . (točka) a u njoj skoncentrirana sva bol grči zavija vrišti steže urliče reži eksplodira prsnuće koje me vraća u naizgled sasvim običnu ljušturu i praznina koja razdire Okovi |
dok čitam tvoje riječi
crvenim se i sramim mada ne postoji bojazan da budem viđena i smiješna sam sama sebi kao nestašno djevojče uhvaćeno u nečem zabranjenom i slasnom pogledom preletim preko slova. poprimaju značenje, oblikuju se i neke riječi me zabljesnu. u tren postane toplo skrenem pogled nekoliko ubrzanih treptaja srca i spuštene trepavice oči vrludaju, vraćaju se čitanom i scena se ponavlja dok napokon sve ne upijem ugodne slike se proliju mnome onda samo uživam u njima udobno zalegnem i puštam da me obuzmu osjetim kako riječi donose tebe poslije ti odgovaram. isprekidano. crtam. scenu po scenu. zamatam ih nježno, povezujem i žudim da i ti zadrhtiš čitajući Okovi |
prsti su ostavili nevidljivi trag
topao i mekan sveprisutan izlazim korak po korak po korak pogled prema olovnom nebu kap po kap po kap sakupljam kapi na koži dotiču preuzimaju toplinu pomisao na tebe toplo ugodno treperenje kapi klize po koži hladno izaziva drhtavicu toplo hladno treperavo naše Okovi |
pomiluješ me pogledom
nasmiješiš se vragolasto dotičući nehajno prstom sasvim nebitnu stvar sa suprotne strane stola pokreti prošlih noći oči se suzuju, vlaže usne razvlače u osmijeh udisaji remete treptaj oka potraje vječnost taman dovoljno da intenzivira iskušeno Okovi |
duboko se zavlačiš u ono moje ja koje inače ostaje skriveno pronađeš nevidljivu poru, približiš se kad spustim pogled i nečujno uvučeš prodreš u mene, kliziš kroz meso, režeš kosti, radiš si put rasteš, hraniš se mislima koje presretneš doznaješ najdublje tajne tvoja boja je crvena protječeš žilama, u tren se prospeš po unutrašnjosti, stisneš i grčiš miluješ kožu s unutarnje strane, stvaraš zamamnu jezu tvoja boja je plava šapćeš, intrigiraš riječima kovitlaš misli, moje i usađene - da ih ne razaznam gledaš kroz moje oči svojima tvoja boja je zelena i ne znam od kad si tu, samo osjećam kako bujaš i obuzimaš dotičeš zavodiš tvoja boja je vatra gorim Okovi |
riječ – "nemoguće" pogled – zamućen i dug. kroz poluzatvorene trepavice. dodir – prisloniš mi dlan blizu obraza, nježno. a zatim se obraz privije sam moje rame - tvoja ruka – moj obraz zajedno što je dovoljno za bliskost tako intenzivnu da donosi suze? kliznu same Okovi |
ostaviti
knjige, note, fotografije misli, strahove, želje, suze, ljubavi tebe, nas kupiti novu haljinu, sandale gel za tuširanje, pastu za zube kremu, sjenilo, mirise sprati sa sebe prošlost kapima vode što bolno udaraju otirati frotirom zaostale misli baciti ručnik neka leži na podu poput stare kože da bude zadnje iz tog života što dotičem promijeniti boju kose način na koji ističem oči namazati tijelo kremom odjenuti se, nataknuti sandale uzeti nekoliko stvari u torbu parfem i.. gotovo nestati bez tragova i suvišnih poruka pronaći sebe ponovo negdje daleko, neku drugu nikada se ne osvrnuti lutati zastati na tren u nečijem zagrljaju, na nekoj kavi razmijeniti riječi, pogled, osmijeh upoznati ostaviti pobjeći prije nego što zavolim, prije nego zavole ne buditi se s njihovim mirisom u nozdrvama priječiti im ulazak u sne sjesti na prvi vlak, ukrcati se na brod, odletjeti prije nego poželim ostati nepoznati gradovi nepoznati ljudi nepoznate želje ne zadržavati se predugo ne dati da me vežu pobjeći daleko i još dalje zatvaram vrata, odlazim Okovi |
razdaljine mirišu na tebe
._I_. veliki sat otkucava zadnje sekunde susreta .kolodvor .kolosijeci .tračnice .vlakovi moje ruke priljubljene uz staklo, iznutra. izvana, svojima dotičeš usne i smiješiš se pogledom zvižduk. okreneš se i potrčiš prema plavom vlaku koji kreće u suprotnom smjeru [dovoljno vremena da iskočim iz vagona] plavo je boja tvojih očiju. tvoje oči gledaju u moje. s tobom ću, želim zaroniti u plavetnilo koje zrcališ sutra, slična scena nakon svitanja. neki drugi kolodvor i jutro koje miriše na tebe Okovi |
podsjećam te na pekmez od borovnica
rado bi me čuvala u tegli kada osjetiš želju ušuljala bi se u špajzu popela na prste da odmakneš konzervirane kisele paprike koje me skrivaju od pogleda kradljivaca dosegla bi staklenku pažljivo je otvorila pomirisala sklapajući trepavice ugurala kažiprst u slasno punjenje promatrala komade voća kako klize i oblizala u ustima ja u nosnicama ja u tebi ja Okovi |
poželim viđati te češće
biti s tobom dulje al' onda bude noć poput ove spavamo zajedno isprepletenih udova milujemo se u snu dočekamo jutro budne ispunjavamo svaku ukradenu minutu i znam da ne bi bilo ovako da su sve noći naše rekla bi ti idi sama u krevet, doći ću brzo ušuljala bi se za koji sat, ne dotičući te i zaspala ovako poslije jedne noći uz tebe osjećam tvoju prisutnost danima Okovi |
Prebiram sporo po pristiglim pismima i
razvlačim radostan osmijeh. Glasno ti izgovaram ime. Uživam u najljepšem dijelu dana, u svom čarobnom ritualu, tvom pismu. Upijam lagano svaku dragocjenu riječ, kao da će nestati. Iznova se vraćam na početak i čitam ti misli. Molim ih da mi poklone tvoje mirise i dodire ruke makar na tren. Pri svakoj zapeti osjećam ti dah, otkucaje srca koje si pretvorila u slova. Pokušavam zamisliti kako ih oblikuješ i željela bih biti tvoje slovo. Strepim na svaki treptaj točkica, na riječi koje samo mi možemo razumjeti. Razlivaju se po meni i tjeraju da zadrhtim. Lilie |
otvaram sandučić
u njemu tvoje pismo gledam u naslov i ne otvaram ga čekam uživam u spoznaji da ću uskoro čitati tvoje tragove odgađam i povećavam užitak odgovaram, ali ne šaljem ne odmah znam da čekaš želim da uživaš, produženo UPDATE: Okovi su nestrpljivi. Čekaju sekundu, možda dvije. Ako izdrže.:) |
moja blizina te uskomešala.
draga si mi kada šutiš i promatraš me svojim velikim očima, kao da se pitaš jesam li stvarno tu. djevojčice, nisi sanjala kada si me jutros vidjela pred vratima. znala sam da ćeš se zatrčati niz stepenice i zagrliti me. nisam mogla shvatiti koliko mi nedostaješ, mada treperim očekujući da te vidim. pitam se je li "normalno" održavati vezu između dva grada. jednostavno - sigurno nije. no, ni mi nismo takve. neophodno nam je imati izazove. vrlina ili mana? prije tebe mislila sam da je nemoguće ovako voljeti. pokušala sam naći odgovor u tuđim riječima, ali nitko ne opisuje nas. nedostatak blizine upotpunjujemo razgovorima do duboko u noć, povremenim susretima, ukradenim satima, pismima. za ovo treba hrabrosti. mi je još uvijek nalazimo. Okovi se i dalje igraju :) |
igra mi se.
igrala bi se riječima. igrala bi se slikama. igrala bi se tijelima. igra mi se. napiši mi pismo. nacrtaj mi sliku. dotakni me. igra mi se. izgradimo pješčanik. igra mi se. napunimo ga pijeskom. dodajmo vode. valjajmo se u blatu. igra mi se. diraj me. steži me. učini da se smijem. igra mi se. Okovi |
Kilometri šetališta uz obalu mora. Uske kamene staze obrubljene kamenim zidinama i morskim stijenama.
Drvene klupe za predah od duge šetnje, istesane za sitne razmjene nježnosti. Šum vjetra i huk valova. More boje sivog neba, prošarano bijelim valovitim crtama koje postaju sve veće dok se pomiču i približavaju obali. Poneki list sudari se s licem. Igra. Šećemo zagrljene. Moja ruka oko tvog struka, tvoja oko mog. Stisnuti čvrsto, bokovi nam se dotiču. Usklađujemo korake i mijenjamo njihov ritam naizmjence. Zavaravamo jedna drugu i usklađujemo se ponovo. Nabijanje valova o obalu. Sitne kapi vode nastale iz bijele pjene na našim licima, sol, zapetljana kosa od vjetra. Sjedamo na klupu u zavjetrini od kamena. Sklupčana sam pored tebe, glava u tvom krilu. Čitaš mi neke priče i prolaziš rukom kroz kosu. Tako nevini dodir, a ipak čini da zadrhtim. Već dugo nisam čula nešto tako dobro, pametno i duhovito napisano. Vjetar se razmahuje, riječi miješaju i postaju nerazumljive. Volim ton tvoga glasa. Igra. Valovi zalijevaju stazu. Proučavamo olovno more i gledamo kako se rasipa nakon zapljuskivanja. Pravilo igre - pretrčavamo dijelove pokušavajući ostati suhe. Prva pogreška - zalijevanje, mokre noge i cipele. Ovo nije društvena igra s pločom, kartama, kockama i čovječuljcima, pisanim pravilima. Ovdje se pravila mijenjaju, kao u svakoj igri života. Nova pravila – sudaramo se s valovima i močimo. Ni jedan ne propustiti. Ganjamo valove, bacamo se u oblake pjene. Luka. Vezane jedrilice ne isplovljavaju danima. Muškarci ispijaju kavu ispred restorana i zabavljaju se gledajući nas ovako mokre i sretne. Klopot do kraja nepovezanih žica na jedrilicama. Smjerokazi se vrtoglave. Hotel. Soba. Dio priče samo naš. Okovi |
Stojiš na vratima promrzlih prstiju i toplog pogleda.
Pružaš mi ruke da ih ugrijem. Skidam ti polako odjeću i grijem tijelo usnama. Širom otvorenih očiju pratiš mi pokrete. Strpljivo i željno iščekuješ svaki dodir. Zadnji komad malene tkanine pada na pod. Spuštaš se u toplu kupku i osmijehom me zoveš da ti se pridružim. Bez riječi, tvoj sram se pretvara u požudu. Lilie |
< | travanj, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv